Nemoguće je poznavati dobro bez loÅ¡eg, kao Å¡to znaju oni koji odvoje vremena za promiÅ¡ljanje o ovakvim ezoteriÄkim temama. Postoji stanje u sredini, stanje bez kritiÄkog razmiÅ¡ljanja gdje niÅ¡ta ne znaÄi puno, ali osoba koja mnogo razmiÅ¡lja o ovome eventualno otkrije neku vrstu osobne entropije: poÅ¡to su sve odluke jednake ovom srednjem stanju, nema nikakvog smisla donositi bilo kakve odluke. Možete ostati u toj struji i pustiti sve da prolazi. Naravno, u ovakvom stanju, ne postoji nagrada za neko postignuće.
Naposlijetku, donoÅ¡enje odluka nas definira. Od najjednostavnijih izbora kada odluÄujemo oÄistiti kuću i bolje organizirati naÅ¡ naÄin života, do većih izbora, kada se borimo za svoje ideale i principe, izbori nas Äine živim jer u njima iskoriÅ¡tavamo kapacitet života. Ovaj kapacitet je u najjednostavnijem obliku pokret, a u najsloženijem obliku kretanje kroz svijet ideja. Osjećamo se živim kada naletimo na neki izbor i kada donesemo ispravan. Osjećamo se mrtvima kada bježimo od ovih izbora, Äak i ako smo “zadovoljni” sa naÅ¡im toplim domom, autom, video-igrama, pornografijom i koriÅ¡tenjem jednokratnih paketića brze hrane.
Izbjegavajući ovo srednje stanje, mi živimo donoseći odluke prema onome Å¡to je dobro i izbjegavajući odluke koje su loÅ¡e. Kao i sve kategorije i kritiÄka miÅ¡ljenja, one postoje u spektru jednostavnih dobara poput nadmoći Äiste kuće u odnosu na prljavu rupu, do onih kompleksnih, poput preferiranja druÅ¡tva koje ne propada u odnosu na ono koje nam dopuÅ¡ta ekscese u uživanju. NaÅ¡i izbori su poduÄeni od naÅ¡eg znanja o onomu Å¡to je dobro, ili o onom Å¡to zavrÅ¡ava na naÄin koji je koristan za nas i od onog Å¡to je loÅ¡e, ili o onom Å¡to proizilazi iz loÅ¡ije organizacije i nekorisnijih aspekata. Nered je drugi oblik entropije koji je fatalan kako za druÅ¡tvo tako i za pojedinca.
NaÅ¡e poznavanje dobrog i loÅ¡eg u cijelosti ovisi od naÅ¡eg iskustva, iako dolazimo sa već programiranom odreÄ‘enom koliÄinom znanja. Zmije su većim dijelom loÅ¡e, u naÅ¡em genetskom naslijeÄ‘u, i ovisno od toga odakle su potekle naÅ¡e obitelji, mogu postojati i druge iskonske želje i strahovi. Nijemci izgleda vole red i urednost iznad svega, dok Talijanu topli dom sa dobrom hranom predstavlja sami vrh. Ono Å¡to dijelimo sa svima koje nije nauÄeno je znanje da će neke stvari zavrÅ¡iti dobro, dok druge neće. Ako poznajemo sebe, dobijemo duboki osjećaj nelagode u nama ako smo upleteni u neku stvar za koju sumnjamo da će se loÅ¡e zavrÅ¡iti.
Pitamo se da li je i naÅ¡ svemir nauÄio pomoću iste metode, budući da naÅ¡e misli i njihovo sazrijevanje toliko sliÄe procesima u prirodi, bilo da se biljke stvaraju od kružnih plinova, ili da se vrste prilagoÄ‘avaju generalnim principa prema specifiÄnim okoliÅ¡ima. NaÅ¡a najviÅ¡a razmiÅ¡ljanja mogu zamisliti prazninu toliko apsolutnu da ona uopće nije prazan prostor, nego odsustvo u svemu, koja je u nekom trenutku zbog rutinske pogreÅ¡ke mogla prepoznati svoja dva posebna dijela i tako stvoriti “prostor” tako da bi oba mogla postojati. Da li je svemir saÄinjen od miÅ¡ljenja? Svakako se Äini da djeluje na takav naÄin.
U “Izgubljenom raju” Johna Miltona su najljepÅ¡i anÄ‘eli napravili “PogreÅ¡ku” i pobunili se protiv Boga koji sve vidi, te su stoga prognani u Pakao, dijeleći postojanje na Raj i Pakao i njihovo srediÅ¡nje podruÄje, smrtni prostor vremena i tijela koji je poznat kao “život na zemlji”. Sotona, zajedno sa svojim suborcima, u ruÅ¡evinama razmiÅ¡lja o svojoj sudbini sa Ävrstinom junaka grÄke tragedije. “Bolje je vladati u paklu”, zakljuÄuje on, “nego služiti u raju.” Od pogreÅ¡ke se stvara novi život i od Sotoninog pada se dolazi do važnosti ovakvog izbora i kroz pogreÅ¡ku se svemir proÅ¡irio.
Kada se vratimo iz naÅ¡e prostrane zamisli u stvarnost naÅ¡e sadaÅ¡njosti, možemo vidjeti paralelnu konstrukciju: bez odreÄ‘enih znanja, nismo u stanju znati Å¡to će se dogoditi u budućnosti. Dijete neće postati zabrinuto ako ljudi oko njega uzimaju metamfetamine, jer to postaje “normalno” u djetetovom iskustvu, na sliÄan naÄin dijete može biti poduÄeno da živi oko bilo koje populacije ili ponaÅ¡anja, ali to ne znaÄi da će takva ponaÅ¡anja zavrÅ¡iti dobro ili loÅ¡e. Isto tako, mi koji smo odrasli u odreÄ‘enom druÅ¡tvu ga poznajemo kao “normalnog” i moramo aktivno odrediti važnost druÅ¡tvenih pricipa i djelovanja u odnosu na to kako će se oni zavrÅ¡iti.
Ali naÅ¡e iskustvo nas ograniÄava i u ovom vidimo mudrost pakla. Većina odraste u obiÄnosti i ne postavlja pitanja, nego prihvaćaju druÅ¡teve poraze kao normalne te Äine sve da ih izbjegnu. Manje od jedan posto ljudi zanima trenutni smjer u kojem druÅ¡tvo ide ili njegov budući uÄinak. MeÄ‘u ovima, samo nekolicina su tražili ili vidjeli pakao i ostali dovoljno prisebni da ga analiziraju.
Naravno, pakao ima mnoge oblike. Neki naÄ‘u pakao na bojiÅ¡tu, drugi u nesreÄ‘enoj obitelji, a neki u zloÄinu ili ekonomskoj propasti. Drugi ga suptilnije nalaze u ljudskim odnosima. Osvojite nagradu, dobijte promaknuće, stvorite umjetniÄko djelo ili postanite slavni i odjednom ćete shvatiti da vam se prijatelji poÄinju osvećivati. Ili se pretvarati, oÄekujući da ih Äastite, a da ih nije briga Å¡teti koju će nanijeti vaÅ¡oj kući. U mirnim trenutcima poslije ovakvih situacija, kada zaÄuÄ‘eni um pokuÅ¡ava shvatiti situaciju, doÄ‘ete do otkrića da drugi ljudi mogu biti motivirani osvetom, maloduÅ¡nom zavišću, pa Äak i jednostavnom parazitskom željom za kraÄ‘om.
Budući da smo vidjeli pakao stvoren od ljudi, ili Äak i pakao koji nam pojedinac može nanijeti, postajemo kritiÄniji o svakoj potencijalnoj radnji. NaÅ¡a sfera dobrih oÄekivanja je potresena, ali sliÄno kao Å¡to je i Sotona u otkrivanju pakla pronaÅ¡ao odreÄ‘enu slobodu, otkrivamo da smo otpali od druÅ¡tva zbog iluzije. Ne vjerujemo viÅ¡e je sve dobro bez obzira kako djelujemo. Kroz uÄinak užasa i shvaćajući isprazne i lažne motivacije drugih, shvaćamo da smo ne samo u kontroli nad naÅ¡im životima, nego da nema zagarantiranih stvari koje će same od sebe dobro zavrÅ¡iti–prije da će se zavrÅ¡iti užasno, budući da mnogi od vladajućih osoba imaju isti osvetoljubivi pogled kao i drugi u kojima smo otkrili novi pakao.
Isto kao Å¡to i neiskusni Sotona nije mogao znati moć vlastitog izvora, jer nikad nije imao priliku da uprska stvar i bude prognan u pakao, moderni ljudi su neiskusni i ne poznaju pakao. Oni ne poznaju istinsku depresiju, strah i užas jer imaju zamjenska iskustva zadovoljstva i boli u sustavu koji se ne mijenja–iako taj sustav odgaÄ‘a sve svoje najveće katastrofe kao Å¡to i zagaÄ‘uje okoliÅ¡, stavlja kriminalce u zatvor, ispuÅ¡ta toksiÄni otpad u oceane i postavlja nesposobne ljude u vladu. Ljudi postaju uzbuÄ‘eni zbog promjene posla i depresivni zbog pokvarenog automobila. Ali da li se susreću sa stvarnim užasom ili pobjedom, prilikom za promjenu ne onih dogaÄ‘aja unutar njihovih života, nego u formi samog života?
Osoba ne može gledati u strukturu stvari dok ne upozna pakao. Iza vidljivog i trenutnog postoji naÄin na koji elementi situacije djeluju da bi je uÄinili trajnom. Vidjeti pakao znaÄi da ove stvari donose negativnost. Vidjeti pakao znaÄi željeti znati da jedini naÄin da ju izbjegnemo predstavlja suoÄavanje s ovim teÅ¡kim, složenim, ali i nagraÄ‘ujućim nevidljivim strukturama. Svaki idiot može odalamiti napadajućeg vuka po glavi, ali koliko nas može shvatiti da uniÅ¡tavanje lovnog podruÄja tjera vuka na nas? Ili uoÄiti greÅ¡ku koja ne napada izravno poput vuka, ali izostavlja potrebne stvari, postavljajući temelj budućoj propast. Vidjeti pakao znaÄi shvatiti, poput Sotone, da je vidljivo samo dio onoga Å¡to moramo uzeti u obzir.
Shvatiti pakao znaÄi vidjeti da se moramo suoÄiti s nevidljivim svijetom. Ne možemo iskljuÄivo postojati u vidljivom svijetu, gdje su nam prezentirani opipljivi koncepti, te mi glasamo za njih, ili ih kupujemo, ali nikad ne mijenjamo strukturu druÅ¡tva. Vidljivi svijet je ono Å¡to ljudi stvaraju jedno drugomu, sa rijeÄima, simbolima i zastavama. Nevidljivi svijet je buduća posljedica njihovih namjera sprovedenih u djela. Nevidljivi svijet je ono Å¡to će utvrditi razliku izmeÄ‘u Raja i Pakla dugo prije nego ih posljedice proÅ¡lih odluka prizovu.
KritiÄno razmiÅ¡ljanje, ili sposobnost analiziranja složenih ideja gdje ne postoje podržavajuće ideje (linearnost), nego ravnoteža svih pogleda koja uravnotežava sve druge (arhitektura), je najrjeÄ‘a od svih osobina na svijetu. Ono zahtijeva mislioca koji posvećuje vrijeme i energiju prema razumijevanju, ali takoÄ‘er zahtijeva viziju o dovoljnoj koliÄini pakla kako bismo željeli raj. Nije iznenaÄ‘ujuće da su nas naÅ¡i najbolji mislioci, pisci, voÄ‘e i umjetnici upozoravali da je naÅ¡e druÅ¡tvo put prema paklu i mnogi ponavljaju ove rijeÄi i ne mijenjaju niÅ¡ta od svoga ponaÅ¡anja ili politiÄkih stavova. Oni nisu vidjeli pakao, jer je pakao nevidljiv dok se ne poÄnu osjećati posljedice. Za one koji rano predvide ove posljedice pakao stiže ranije.
Pradavni ljudi su smatrali kritiÄko miÅ¡ljenje za inteligenciju. Oni su znali da se, uz dovoljno vježbe i upućivanja, graniÄno inteligentni ljudi mogu uÄiniti “inteligentnima” u užem podruÄju s nekoliko taktika koje treba primijeniti. Možete nauÄiti gotovo svakoga da bude raÄunalni programer, jer se većina “razmiÅ¡ljanja” odnosi na odgovaranje na varijacije već poznatih sluÄajeva i pamćenja koje omogućava nalaženje odgovarajućeg dijela kao rjeÅ¡enja. To je poput stavljanja odgovarajućih oblika u odgovarajuće rupe. NaÅ¡i pametni ljudi danas su linearni mislioci singularne funkcije, ili djelomiÄne inteligencije koja im omogućava usavrÅ¡avanje u nekom podruÄju bez imalo kritiÄkog razmiÅ¡ljanja i zbog ovog razloga oni ne prepoznaju pakao. Njima se pakao mora pokazati i zbog ovoga se naÅ¡i autori i mislioci sve viÅ¡e trude da im pakao pokažu.
Ipak oni koji mogu napraviti put od raja ignorantne nesvjesnosti (moderni naÄin života) do shvaćanja ne samo osobne tragedije nego i loÅ¡eg dizajna civilizacije koja vodi u neizbježni budući pakao, će iskusiti promjenu u životu. Nevažne brige nestaju. Zjapeća provalija izmeÄ‘u percepcije i stvarnosti koja će nas progutati postaje oÄigledna u svemu Å¡to vidimo. Kada ona izblijedi, postajemo naviknuti na trpljenje situacija koje su tako loÅ¡e formirane da je jasno da će loÅ¡e zavriti, ali većina ljudi bezumno ide prema njima. Oni ne poznaju pakao, bio on vidljiv ili nevidljiv.
Nasuprot naÅ¡im proizvodno-orijentiranim medijima, koji nam pokuÅ¡avju uÄiniti privlaÄnim razliÄite vrste pakla (rat, geto, sodomija, droga, AIDS) zbog njihovog nedostatka pravila, oni koji su iskusili pakao će imati drugaÄiji pogled. Oni će željeti pobjeći od toga, jer razumiju da iako je iskustvo pakla revolucionarno, življenje u njemu nije–ono je zamorno i u dnevnom trpljenju i u znanju njegovog sigurnog pada. Ljudi koji su vidjeli pakao teže traženju mudrosti u tradicionalnim obiteljskim ulogama, u neopipljivim zadovoljstvima poput kreativnosti i znanja, i napuÅ¡tanju grada kako bi razmiÅ¡ljali o nevažnosti ispod bezgranÄinog neba. Oni su vidjeli pakao i shvaćaju da naÅ¡ moderni raj vodi k njemu, stoga moraju pobjeći.
Ali naravno, za većinu je kasno. Oni nemaju vremena, nemaju dovoljno mozga, ili znanja, da bi vidjeli pakao, a kamoli nevidljivi pakao. Zbog toga u naÅ¡em druÅ¡tvu je 90% ljudi nesvjesno, a 8% je zauzeto profitirajući od pakla, dok ih je tek 2% zabrinuto. Pravi pakao je danas lako izbjegavati, jer su ljudi zabrinuti zbog vidljivog pakla poput rata ili anarhije. NaÅ¡e druÅ¡tvo, naravno, kao sve-ukljuÄujuće mjesto ima predrasude protiv genija, jer geniji ne samo da ne trebaju ukljuÄivost, nego se i opiru naporima da ih normaliziraju. DruÅ¡tvo prezire one koji se uzdignu iznad gomile jer su takvi i socijalno i birokratski nezgodni za objasniti drugima. Zbog ovoga tako malo glasova govori o paklu koji nas oÄekuje, ali su zato ovakvi glasovi obiÄno najpametniji i najiskusniji.
Nekome tko je iskusio pakao svijet se najviÅ¡e proÅ¡iruje na dva izbora: izbor za nastavak kretanja prema paklu, ili izbor da se krene negdje drugdje. Za one koje nisu vidjeli pakao, ideja pakla–“slobode” za tinejdžerskog, samo-podilazećeg Sotonu u Raju–se Äini privlaÄnom. Ali za one koji su ga vidjeli, pakao ne samo da nije primamljiv, nego ni rijedak. On je svakodnevan. Sloboda pakla i nesvjesnost raja vode do istog mjesta, koje se zove propast, a namjera iskusnog je izbjegavati i jedno i drugo. Kao Å¡to je svemir prepoznao svoju vlastitu prazninu, a Sotona vidio svoje poraze kao osloboÄ‘enje, mi možemo naći osloboÄ‘enje u gledanju u pakao bez treptanja, a onda Ävrsto odluÄiti da odaberemo drugi put.
Our gratitude to “Draugdur” for this translation.